Ključ

 

     Kada sam ušao u stan, časovnik u predsoblju je pokazivao ponoć. Zalupio sam za sobom ulazna vrata, a ključ koji sam ostavio sa spoljne strane od treska je pao na pločice u hodniku, odjekom narušivši tišinu noći. Negde vani se na kratko oglasila mačka, a zatim se začuo i lavež pasa. Izašao sam u hodnik, podigao ključ, stavio ga u starinsku bravu s unutrašnje strane vrata i okrenuo dva puta.

 

  U malenom stanu sve je bilo na svom mestu. Voće i bonboni na stolu, cveće na komodi ispred ogledala, figurice i knjige na ormanu od teškog drveta; zavesa na prozoru bila je ravnomerno navučena, prekrivači na krevetima zategnuti. U uglu sobe gorela je lampa dajući celoj prostoriji cvenkasto-kafeni odsjaj. Pored nje stajala je uramljena slika na kojoj smo se smešili nas dvoje. Ti malo više nego ja. Stajao sam neko vreme posmatrajući savršeni red koji sam stvorio rukama i pitao se zbog čega li je tako teško stvoriti red i u sopstvenom životu? Tišina je bila nesnosna. Sada nisam trebao tišinu. Boleo me je stomak. Pošao sam u kuhinju, odlučivši sebi skuvati čaj. Možda će mi prijati. Dok sam koru isceđenog limuna bacao u kantu sa smećem, shvatio sam da ovde, u svom stanu, red i raspored pravim sam. Nema uticaja sa strane, nema uplitanja pojedinaca, prijatelja, kolega, prolaznika. Moj životni prostor je moja država u kojoj ja, njen predsednik, premijer, kralj i jedini stanovnik određujem pravila koja su meni po volji. Uvideo sam da je takav red nemoguće uspostaviti i u životu, jer, pored svih ljudi koje susrećemo svakoga dana, jednostavno bi bilo iluzorno verovati da sve može ići predviđenim tokom. Ljudi dolaze i prolaze kroz naše živote, neki s razlogom, a neki, čini se, ne. Mnogo je važnije spoznati njihov uticaj na nas i njegov značaj, nego se truditi stvari usmeravati putem koji smo osmislili i za koji mislimo da je jedan i jedini ispravan za nas. Želja, ma koliko nas pokretala i vodila ka uspehu, isto toliko ume da nas sputa, donese razočaranje i tugu. Možda svoj život vidimo kao mali univerzum u kome se zna red i u kome se svakoga dana dešavaju predviđene stvari. Onda se odjednom, čini se niotkuda, baš kao u svemiru, pojavi neki meteor, zapara naše nebo i zapreti narušavanjem stalnosti uvek istih događaja u našim životima.

  Nakon nekoliko minuta sedeo sam pijući čaj naslonjen na jastuk na mom kauču boje trule višnje, i dalje u tišini. Mozak mi je radio sto na sat, ali mi se ruke više nisu tresle, a noge mi više nisu klecale. Ne kao pre jedno pola sata.

 

   Stajao sam na ivici trotoara, na raskrsnici, čekajući da mi semafor svojom zelenom bojom i prikazom muškarca u pokretu da dozvolu da pređem ulicu. Iako na ulici nije bilo vozila, ja sam stajao čekajući, jer nikuda nisam žurio. Uživao sam u hodanju, u mirnoći ove večeri, iako mi je ceo protekli dan bio sasvim običan, moglo bi se reći čak i dosadan, uobičajen. Ne mogu se baš ni setiti o čemu sam u tom trenutku razmišljao. Neki hladan vetar je duvao sa severa, a nekoliko retkih prolaznika žurno je koračalo i kroz par trenutaka nestalo iz mog vidokruga. Grupa momaka ispred mene prelazila je na drugu stranu ulice ne mareći za crveno svetlo na semforu, uglas govoreći jedan drugom.

Vetar je dunuo jače. Zazviždao je kroz krošnje, kroz šupljine obližnje zgrade u izgrdnji, kroz moje uši.

Odjednom, iza mojih leđa, sa desne strane, začuo sam brujanje automobila, a malo za tim i škripu kočnica. Vozač automobila prošao je kroz crveno svetlo, bez migavca skrenuo ulevo i u tom momentu, zbog brzine, izgubio kontrolu nad volanom. Zadnji deo vozila se zaneo u desno i dva fara sada su svoja duga svetla bacala pravo na mene. Momci koji su prelazili ulicu su se razbežali, a ja sam stajao kao ukopan u zemlju i nakandano zabetoniran, poput onog bilborda sa kog se smešila neka nepoznata manekenka reklamirajući garderobu, čizme, šta li već...

Dva su duga svetla postajala sve veća, automobil mi se približavao i dalje škripeći gumama, a ja sam samo uspeo pomisliti zašto nisam iz kuće krenuo minut ranije, ili kasnije. Zeleni čovek na semaforu je zatreperio nekoliko puta pretvorivši se u crvenog koji stoji. Ispod njega, i oni su se momci zaustavili. Stao je i vetar. Čini mi se i vreme je stalo. Samo je vozilo i dalje bilo u pokretu idući pravo na mene. Poslednje što sam video pre nego što sam zatvorio oči bila su dva uplašena lica s druge strane stakla.

  Sve se tako namestilo. Da krenem iz kuće pa da se vratim kako bih ugasio svetlo u kupatilu, da svratim do one trafike kako bih dopunio račun za mobilni telefon, da transakcija dva puta nije bila uspešna, da sretnem poznanika s kojim sam se rukovao i razmenio par reči, da zastanem kraj onog izloga koji je prolznike mamio velikim natpisom o sniženju, da odlučim da stanem ovde na raskrsnici i sačekam zeleno svetlo. Za sve to potrošeno je upravo toliko vremena koliko je trebalo vozaču automobila da stigne do semafora, u brzini prodje kroz crveno svetlo, izgubi kontrolu nad vozilom i krene ka meni.

   Nije mi prvi put da me udari automobil. Tada ne osetite ništa. Bol se javlja kasnije. Prva dva puta sam imao sreće jer nisam bio teže povređen. Sada sam se bojao da bih mogao ostati sa obe polomljene noge, smrskanim grudnim košem, razbijenom glavom,... Sve su mi se planete ovog trena uskomešle, pobrkale, a red u mom univerzumu je nestao. Dok sam snažno sklopljenih očiju, paralisan strahom, mislio o posledicama udara ovog meteora koji se, tako je izgledalo, pojavio niotkuda, pustom ulicom je odjeknuo snažan prasak, neprijatan, čak jeziv zvuk lomljave i zatim tišina. Ne znam kako je automobil dospeo na meni suprotnu stanu kolovoza, ne znam ko ga je i kako skrenuo s putanje koja ga je vodila ka meni i ne znam ni koji je dan bio. Kada sam otvorio oči, vozilo se nalazilo na suprotnoj strani ulice, na trotoaru. Kraj njega niz od nekoliko oštećenih vozila na parkingu, polomljeno stablo mlade breze i staklom posuta malena drvena klupa ofarbana u zeleno i išarana nožem urezanim imenima i porukama ljubavi. Suvozačeva vrata bila su otvorena. On je s mukom, savijen, izašao kroz njih, naslonio se na belu haubu, počeo da bljuje krv, a zatim pao na travu. Vozač je istrčao zaputivši se ka drugaru, oni momci iz grupe su nešto govorili između sebe, da bi na kraju žurno krenuli ka njima.

Ja sam se samo okrenuo i uputio nazad kući. Odlazeći, čuo sam vozača kako glasno viče, jeca, plače i psuje. Trava pod njima bivala je sve crvenija. Vetar se ponovo pokrenuo, kao da je sa sobom odnosio nečiju dušu, gore u nebeske visine.

Koračao sam prvo sporo, zbog otežalih nogu, a zatim sve brže. Ne zadugo glasovi iza mojih leđa potpuno su nestali, a noge više nisam osećao. Hodale su sve brže i brže, ali se meni činilo da ipak usporavam. Onda sam počeo da trčim.

 

      -Deset minuta ranije-

 

   Što se rođendansko veselje više zahuktavalo to je atmosfera bivala sve veselija i opuštenija, dobre zabave je bivalo sve više, a alkohola sve manje. Veoma glasna muzika odzvanjala je prostorijom ispunjenom dimom u kojoj su se mešali mirisi parfema, hrane, pića, duvana i znoja. Bučni razgovori, smeh i veoma loše pevanje nekog pojedinca, remetili su mir u maloj, jednosmernoj ulici koja je na svom kraju izlazila na široki bulevar. Nekih pola sata ostalo je do ponoći. Veselje će da potraje, a slavljeniku je postajalo sve neprijatnije zbog mogućnosti da u sred proslave ostane bez pića. Ne, svakako će morati u nabavku, ne želi li sebe da dovede u neprijatnu situaciju kada će morati slegnuti ramenima i gostima reći: "Nema".

  -Trebaš mi na desetak minuta- diskretno  se, na uvo, obratio momku u beloj majici kratkih rukava na kojoj je pisalo „viva la vida”, prekinuvši ga tako u solo nastupu zabavljanja okoline.

Da niko ne primeti, iskrali su se iz stana, seli u beli Opelov automobil i zaputili ka bulevaru. Na prvim semaforima, uz negodovanje slavljenika, njegov je drugar, ne mareći za crveno svetlo, skrenuo desno i na bulevaru dodao gas, prebacivši menjač u četvrtu brzinu. Drugih vozila nije bilo, a tada vas siroki drum, alkohol, narav, žurba, ili nešto sasvim drugo, jednostavno mame da stisnete papučicu za gas. Sa leve strane, kuda je trebalo da skrenu, grupa mladića je prelazila preko pešačkog prelaza, a jedan je momak, kao blesav, u pustoši tog trena čekao da mu se upali zeleno svetlo na semaforu kako bi prešao ulicu bez automobila.

............

  

   Žurio sam kući, penjući se stazom koja se blago uzdizala. Vetar je stao, kao da je u ovaj kasni čas upravo završio posao kojim je bio došao do ovog malog grada. Ugazio sam u lokvu koja je tu stajala još od preksinoćne kiše, i, ne mareći, skvasio i patike i rub pantalona. Samo sam želeo što pre stići u svoj stan. Tamo ću se osećati sigurnije. Tamo će se planete mog univerzuma vratiti u normalu. Tamo me čeka moja mala biljka koju moram zaliti. Da, požuriću da stignem što pre da zalijem biljku. Nahraniću i onu mačku što mi se uvek mota ispod prozora i budi me me jutrom. Počeo sam u glavi praviti spiskove onih dragih ljudi kojima ću se već koliko večeras javiti. Pravio sam spisak onih s kojima ću se još koliko večeras pomiriti. Pravio sam spisak onih kojima ću još koliko večeras oprostiti i od kojih ću zatražiti oprost. Javilo mi se pitanje: ko to drži ključ naše sudbine? Šta bi se desilo da sam pokušao izbeći automobil pretrčavši ulicu? Šta bi se desilo da oni momci nisu prekršili pravilo saobraćaja i kroz crveno svetlo na semaforu prešli na drugu stranu? Šta bi se desilo da je vozač poštovao pravila uspostavljena zarad sveopšte bezbednosti, usporio i stao na raskrsnici?

 Misli su mi bile haotične. Njihov tok u jednom momentu poremetila je buka veselja. Zastao sam naglo, podigao pogled na prvi sprat niske zgrade i kroz zamagljen prozor nazreo raspoložene ljude. Pevali su i veselili se.

Slavili su nečije rođenje.

 

 

Social media

Dalibor Banovic

 

WELCOME

Join my e-mail list