Gost

 

   Jutro je bilo nemo. Njegovu je tišinu narušavao samo huk severnog vetra koji je ove hiljade kilometara između Sibira i mene prelazio za tili čas, zavlačeći se pod grderobu, sve do kostiju ruskim, ukrajinskim, poljskim, mađarskim, rumunskim,..vojnicima koji su bdeli na stražama, svaki zaokupljen svojim mislima o toplom domu, brigama o bližnjima i željama za skorim odlaskom kući.

 Istočnu Evropu okovanu ledom prekrivao je mrak. Prvi petlovi su se već čuli tamo negde iz daljine, dozivali se oglašavajući skori prodor danje svetlosti kroz nebeski svod. Jedan od njih je zaklepetao krilima i u jednom skoku se ispeo na tarabu sastavljenu od niza piramida, kao onih koje nehrišćani, ili ateisti, koriste za sahrane, a koje je povezivalo nekoliko poprečnih dasaka.

 Još otkad se, negde oko ponoći, magla počela širiti ulicama, šumama i rečnim tokovima, ja budan slušam zujanje nekog električnog aparata u mojoj sobi i gledam u crvenu tačku na ugašenom ekranu televizora. Ona kao da se pomera, izmiče mom oku praveći nepravilne krugove. Podsećala me je na muvu kada se uzruja i nikad ne znaš na koju će stranu.

Podsećala me je na mene.

 Od kako smo se rastali onog sunčanog jutra i ja sam poput ove crvene tačke i poput uzrujane muve, krećem se, a nigde ne stižem, vrtim se u krug bez ikakvog reda i čekam da neko novo jutro svane i tako mi otvori druge vidike. Mada, znao sam: želim li da mi novo sunce sija, moraću promeniti planetu.

   Komšijski petao je još jednom promuklo zakukurikao, a odmah za njim začuo sam i huk sove. U tom momentu neko je zakucao na moja vrata. Ili ne? Onda se kucanje, ipak, ponovilo još jednom. Otvorio sam oči još više u mraku raširivši zenice ne bih li razaznao da li kucanje dolazi s vrata, ili sa prozora. Zvuk je bio potpuno isti, a mrak je učinio svoje da i vrata i prozor spram mene budu nevidljivi. U nekom tihom iščekivanju narednog kucanja zaustavio sam dah, a para iz mojih usta se rasplinula po ledenoj sobi. Protrljao sam levo oko pokušavajući iz njega izvaditi trepavicu koja mi se baš sad slomila. Ustajem iz kreveta. Kucanje se začulo još jednom. Naglo sam trgnuo ruku, uplašivši se boce soka koju sam tog trena takao, srušivši je sa stolice koju sam veče pre postavio kraj uzglavlja da mi služi kao noćni stočić. Isprskao sam se po nogama, skvasio posteljinu, a iz prevrnute boce na pod je kapao njen slatki sadržaj. Nestalo je zujanja onog električnog aparata, ali je crvena tačka televizijskog ekrana i dalje svetlela, dajući mi tako orjentir u potpunom mraku ove prostorije. Ne znam koliko je prošlo vremena dok se kucanje nije oglasilo još jednom. Stajao sam negde na sredini sobe, misleći o ovom posetiocu, njegovoj upornosti i čvstoj volji da mu se odazovem.

Znao je da sam tu, s druge strane vrata, da stojim bosonog i goloruk i dalje trpeći neprijatan osećaj u oku koji je prouzrokovala polomljena trepavica. Opsovao sam.

 Taman kada sam odlučno krenuo ka vratima koja su me delila od nepoznatog i nezvanog posetioca, on su se, uz prodor snopa neobične, skoro fluorescentne blede svetlosti, otvorila i ja sam u trenu osetio kako mi je srce stalo. Nije više kucalo. Misli su letele brzo poput sibirskog vetra koji je fijukao vani visoko iznad krovova usnulog grada. Stajao sam do članaka u skoro zaleđenoj vodi, snaga me je napuštala kroz ruke i ja sam osećao da ću da se srušim. Pomislio sam na onu crvenu tačku: hoće li to biti poslednje što ću videti? Pomislio sam i na onu muvu: hoće li ona biti poslednje o čemu sam razmišljao?

Ne  znam šta me je i dalje držalo na nogama, šta mi je davalo snagu, ali znam da je mozak uporno odbijao da prihvati kao realnost ono što su mu oči govorile da vide.

   Kraj obično ima oduran miris. Lešina koja se raspada, drvo koje truli,  hrana koja se kvari, rđa koja se širi... Taj sam odurni miris osećao i sada dok sam, kao pokajnik, stajao pred strašnim dželatom. Kasno mi je sada bilo da se kajem. Kasno. Kasno.

 U tami noći bez ikakvog osvetljenja, svaka je silueta ista. Ovu je, naprotiv, izdvajao težak miris kraja i ono što je nosila sa sobom, držeći čvrsto u desnoj ruci. Sečivo kose štrčalo je iznad njene glave i ja sam u njemu na momente mogao videti odraz one crvene tačke koja mi se nalazila iza leđa. Da li se ljuljala ta kosa, ili sam se ljuljao ja ispred nje, tek nije ni važno. Susret za koji sam znao da će se jednom desiti, odigravao se sada. Posetilac za kog sam znao da će nas sve jednom posetiti stajao je nemo ispred mene i ja nisam znao šta hoće. Da li je moguće da Smt pogreši? Da nije tražila koga drugog? Da se nije zbunila u mraku i magli? Da je nije sibirski vetar slučajno bacio pred moja vrata?

 Kada sam shvatio da je odgovor na svako od tih mojih pitanja negativan, počele su pred očima da mi se redaju slike: u tami čučim kraj obale reke i kisnem na tihoj jesenjoj kiši. Čupkam travu. Zatim u trenutku upadam u neprozirnu, hladnu vodu i davim se; trčim ulicom, pretrčavam cestu, automobil me obara i baca pod sebe; vozim bicikl, pružam levu ruku kako bih dao znak da skrećem, ali me u punoj brzini udara crveno vozilo i ja, padajući, gubim svest; na mene je red da uskočim u plivački bazen. Osećam strah. Već u narednom momentu se davim; sedim u senci drveta sa retkom krošnjom i sitnim lišćem. Jedem paradajz. Prilazi mi osoba koju poznajem i saopštava da mi je majka mrtva; nalazim se u povorci koja prolazi kraj visokog grobljanskog tornja tik iza drvenog kovčega u kome leži moja baka, osoba koja me je othranila;...

 Shvatam da sam toliko puta bio suočen sa smrću, stajao pored nje, išao u korak s njom, ali me je nekako ona uvek zaobilazila. Nikada je nisam video. Ali, evo, sada je stajala ćutke tu, na tri koraka ispred mojih širom raširenih očiju i ja sam vrlo dobro znao da nije pogrešila ni grad, ni ulicu, ni zgradu, ni vrata na koja je uporno kucala.

Samo sam se pitao, zašto je došla baš u zoru? Možda bi me zaobišla da se zora nešto ranije probudila?

 Oči su me najednom zapekle od prejake svetlosti i ja sam oslepeo. Hodao sam otvorenih kapaka kroz prostranu belinu, tapkajući rukama i tražeći bilo kakav oslonac, ili putokaz.

Zatim sam začuo muziku. Dolazila je sa svih strana, prvo tiho, a zatim sve glasnije. Ponavljalo se neprestano tih dvanaest sekundi jedne te iste, meni drage, melodije.

  Onda se još jednom oglasio petao. Ja sam se u toj sekundi vratio u dimenziju realnosti. Ležeći na boku,  tupo sam gledao belu stolicu pokraj kreveta. Poluprazna boca narandžaste tečnosti stajala je na njoj, a odmah pored telefon koji je svirao, vibrirao i treperio, kao i mali čep od neke vitaminske kutije.

09:45h. Kao i svakog jutra u isto vreme, uspravio sam se, izmasirao vrat, dohvatio se narandžste tečnosti i posegao za tabletama koje sam sinoć, pred spavanje, stavio u taj čep. Setih se sna. Setih se nenadanog gosta. Setih se da mi je jos uvek u poseti.

 Tri male tablete koje su mi se spuštale niz jednjak bila su ta tri koraka koja su me i dalje držala na maloj, ali izvesnoj udaljenosti od oštrice kose koja bi me, da sam samo malo bliži, pokosila kao vlat trave, kao stručak nekog cveta na bujnoj livadi.

   Ponovo sam legao, pokrio se jorganom preko glave i okrenuo na stranu. Više nisam sanjao.

 

 

                                                                                                                                                

Social media

Dalibor Banovic

 

WELCOME

Join my e-mail list