Šarena činija

 

   Išao sam ulicom s rukama u džepovima i vratom povijenim u kragnu svetlo plave teksas jakne, toplo postavljene nekim materijalom sličnim vuni. Krenuo sam vođen zadatkom koji nam je postavila vaspitačica u zabavištu, ali i datum koji je kucao na vratima. Osmi mart se bližio, a trebalo je napraviti neki zanimljiv poklon za majku.
Negde pred kraj Ulice Breza, kako sam je ja u mojim mislima zvao upravo zato jer je skoro svojom celom dužinom bila ukrašena drvoredom, po mom misljenju, ovog najlepšeg drveta, nalazio se stari grnčar. Možda on, u stvari, i nije bio toliko star, ali je sama pomisao na nekoga ko se bavi tim zanatom, u meni jasno budila sliku čoveka koji je prilično zašao u šestu, ili sedum deceniju života, a sa tačke gledišta jednog šestogodišnjaka, to je itekako zvučalo staro.
 

 Svu prethodnu noć sam smišljao šta bih mogao kupiti majci kao poklon i na kraju sam odlučio da će to biti neka zanimljiva glinena posuda koju ću ukrasiti šarenim bojama i napisati: “Srećan 8. mart, mama.”
 Oči su mi suzile od oštrog vetra koji je duvao, što sam se više bližio kraju ulice koja se naglo završavala na obali Dunava. Sa reke je duvao snažan vetar donoseći sa sobom mirise Sibira u ovu uspavanu vojvođansku ravnicu, u naletima sipajući sa krovova kuća suvi, praškasti sneg pravo meni za vrat.
Ulica je bila tiha, pusta i bela. Sem vetra i škripanja mojih gumenih čizama, u kojima su mi se prsti kočili od hladnoće, nije se ništa čulo. Na granama visokih breza još se vijorio pokoji, od davne jeseni požuteli, list. Palo mi je na pamet kako se, eto, ni oni ne predaju lako, iako je njihov život odavno prošlost. Padao je mrak.


   Vojvođanske kuće su uglavnom izgledale isto. Svaka skoro jednake veličine i oblika, spojene u beskonačnom nizu, sabijene i vezane jedna za drugu kao da se greju u ovim zimskim danima, polako su u nadolazećem mraku gubile svoje oblike i boje. Skoro svaka je, osim onih modernijih, imala biber crep, a na prozorima zavese i roletne. Zastao sam ispred velike drvene kapije jedne od takvih kuća. Na njoj se nalzila tabla s nekim natpisom i slikom jedne uspravne i dve-tri izvrnute glinene posude. Natpis nisam umeo pročitati, ali sam po slici znao da sam na pravom mestu. Tu me je, doduše, jednom i sestra od tetke bila dovela pa sam se vodio pamćenjem. S ruke sam skinuo jednobojnu jednoprstu vunenu rukavicu. S mukom odgurnuvši velika i teška vrata obojena u zeleno, osetio sam kako me od zime već peče dlan leve ruke kojim sam se držao za veliku, starinsku kvaku. Iznenadio me zvuk koji je dopreo odnekud odozgo. To se prilikom otvaranja kapije oglasilo zvonce slično onima koje krave i ovce nose oko vrata, a kojima ja nisam znao pravi naziv.
Kroz koji trenutak, ušao sam u mračno dvorište prepuno čudnih glinenih patuljaka i ptica i prepariranih glava davno ubijenih životinja koje su visile okačene na zidovima u natkrivenom dvorišnom ulazu. Prizor mi se nije baš mnogo sviđao, budio mi je nelagodu u stomaku, ali ako je to to što odrasli rade, onda mora da je u redu.
Istim sam se putem vratio kući. Vetar je i dalje jurišao pustim i tamnim ulicama, a ja sam pokušavao svojim stopalima nagaziti nečije otiske u snegu.

   Ne znam zbog čega, ali mi se po završetku bojenja šarena glinena činija nije ni malo dopadala. Gledao sam je s nezadovoljstvom i razočaranjem koje nisam mogao skriti. Dao sam sve od sebe, potrošio skoro ceo dan na bojenje i sada kada je posuda sasvim gotova stajala tu ispred mene došlo mi je da je svu opet prefarbam, da krenem sve iz početka. Možda nisam bio zadovoljan svojim umetničkim umećem, možda sam mislio da moja mama zavređuje mnogo bolji poklon, a možda i zbog toga što nam je vaspitačica pomagala da napišemo tekst na našim radovima, pa je tako nisam smatrao sasvim svojim delom.
Dok se boja sušila, ja sam, nezadovoljno gledajući činiju smišljao kako da upotpunim osmomartovsko iznenadjenje.

   Mama se, naravno kao i svaka mama, kao, iznenadila, ali i iskreno obradovala poklonu. Uz šarenu posudu pomalo razmazanih crvenih slova dobila je i ogrlicu od sitnih jednobojnih, zapečenih zrnaca testa zvezdastog oblika, nanizanih na obični, poduplani beli konac. E, to je već bio poklon dostojan moje mame!
Sedeo sam za trpezaijskim stolom dok mi je ona pripremala hranu. Možda zato što sam odrastao sa babom i dedom, uvek sam se kod roditelja osećao kao da sam u gostima. Kada je otac bio tu taj se utisak pojačavao i bivao praćen osećajem nelagode.
Sedeo sam mirno, dok se miris paradajz čorbe širio prostorijom. Nikada nisam tražio ništa, nikada nisam započinjao razgovor i ne znam da li ju je to nerviralo. Doduše, tako malo stvari znam o njoj, tako malo toga se sećam.
Creva su mi zakrčala od gladi, a ja sam uvukao stomak stegnuvši trbušne mišiće, trudeći se da ih onemogućim da se oglašavaju i da me tako sramote. Sledećeg trena umalo od straha nisam ostao bez daha u plućima. Vrata su se naglo otvorila, otac je ušao, neraspoložen što me vidi. Par razmenjenih oštrih, za mene preglasnih reči, psovke, buka, vredjanja,...
Zatvorio sam oči. –“Ne opet”, pomislio sam.


   Nisam često odlazio kod roditelja, ali nikada se kasnije, po odrastanju, nisam mogao prisetiti bar jedne posete kada nije bilo oštrih razmena reči. Želeo sam da nestanem istog trena, želeo sam da nesto kažem, da se opravdam što sam tu, želeo sam da ode i da se nikada više ne vrati. Ništa nisam preduzeo. Sedeo sam tiho u tom vrtlogu koji me je zahvatio. U jednom sam momentu otvorio oči, njegova ruka je preletela preko stola, zakačivši šarenu posudu, mamin poklon. Ona se u jednom trenutnku našla u vazduhu, a već u sledećem na podu, razbijena na komade.
Zurio sam u nju. Miris paradajz čorbe je izlapeo, glad je nestala, vreme je stalo. Više nisam čuo viku oko sebe, niti su me zanimali razlozi zbog kojih je do nje došlo. Samo sam pognute glave gledao u jednu tačku, u tačku na kojoj je na glini pisalo “SREĆA”.

 

Social media

Dalibor Banovic

 

WELCOME

Join my e-mail list